Potreba za globalnim standardom za e-otpad

Prema Globalnom monitoru e-otpada za 2020. godinu, svijet je 2020. godine stvorio nevjerovatnih 53,6 Mt električnog i elektronskog otpada, u prosjeku 7,3 kg po stanovniku. Globalna proizvodnja e-otpada porasla je za 9,2 Mt od 2014. godine, a predviđa se da će porasti na 74,7 Mt do 2030. godine – skoro udvostručujući se za samo 16 godina.

Monitor takođe podvlači nejednakost odlaganja e-otpada. U zemljama sa srednjim i niskim prihodima infrastruktura za upravljanje e-otpadom još uvek nije u potpunosti razvijena ili, u nekim slučajevima, u potpunosti nedostaje. Stoga se e-otpadom uglavnom upravlja ono što neki stručnjaci nazivaju kroz „neformalni“ sektor. U ovom slučaju, sa e-otpadom se često postupa u lošijim uslovima, što uzrokuje ozbiljne zdravstvene posljedice kako za radnike, tako i za djecu koja često žive, rade i igraju se u blizini aktivnosti upravljanja e-otpadom.

Prema monitoru, iako se odbačeni proizvodi ponekad mogu i dalje obnavljati i ponovo koristiti, pa se stoga obično isporučuju kao polovni proizvodi iz zemalja sa visokim prihodima u zemlje sa niskim ili srednjim prihodima, značajna količina e-otpada i dalje se ilegalno izvozi ili pod maskom da je za ponovnu upotrebu ili da se pretvara da je staro gvožđe. Može se pretpostaviti da se obim prekograničnih kretanja korišćenog e-otpada kreće od 7 do 20% stvorenog e-otpada.

Evropski standardi

U Evropi je Evropski komitet za elektrotehničku standardizaciju (CENELEC) objavio seriju standarda EN 50625 / EN 50614 o otpadu električne i elektronske opreme (VEEE) na osnovu EU VEEE 2012 direktive koja se obraća proizvođačima i uvoznicima EEO u Evropi. Standardi definišu zahtjeve za sakupljanjem, logistikom i tretmanom, kao i pripremu za ponovnu upotrebu VEEE.

Mnoge druge zemlje poput Japana, Kine i SAD imaju svoje standarde kada je u pitanju e-otpad. U zemljama u razvoju zakonodavstvo često postoji. Na primjer, u Gani je Zakon o kontroli i upravljanju opasnim i elektronskim otpadom usvojen 2016. godine. Sav EEO i gume koje dolaze u Ganu moraju da plate eko-porez u rasponu od 0,15 USD do 15 USD po proizvodu.

Taj akt se zaista sprovodio od 2018. godine pa se uticaj koji je mogao imati još ne može sagledati u potpunosti, jer ne akt nov. U Gani je takođe zloglasni otpad metala Agbogbloshie koje je postigao međunarodnu reputaciju zbog nepravilnog načina obrade e-otpada. Metode prerade otpada – posebno sagorijevanje – emituju toksične hemikalije u vazduh, zemlju i vodu. Izloženost je posebno opasna za djecu, jer je poznato da ovi toksini koče razvoj reproduktivnog sistema, nervnog sistema, a posebno mozga. Zabrinutost za ljudsko zdravlje i životnu sredinu Agbogbloshie-a i dalje se pobuđuje jer je područje i dalje jako zagađeno, čak i ako je vlada Gane preduzela niz mjera za poboljšanje situacije.

Stoga postoji identifikovana potreba za proširivanjem dometa postojećih međunaordnih standarda, kao što je serija EN 50625 // EN 50614, kako bi se uključile zemlje u razvoju i dobilo njihovo mišljenje o zahtjevima jer na njih utiče e-otpad u na koristan (ponovni upotreba opreme) i štetan način (zagađenje, opasnosti po zdravlje).

Potreban je doprinos država u razvoju

Pod vođstvom svog korespondentnog tehničkog komiteta CENELEC, Tehnički komitet IEC 111, koji priprema međunarodne ekološke standarde unutar IEC-a, odlučio je da prouči novi projekat s ciljem razvoja takvog globalnog standarda o e-otpadu. Sve je još na početku i radna grupa zadužena za priedlog, na čijem je čelu Christian Dvorak, pozdravlja doprinos svih, a posebno zemalja u razvoju.

„Električni i elektronski proizvodi se proizvode i prodaju širom svijeta. E-otpad se ne zaustavlja na evropskim granicama. Postoji potreba za svjetskim osnovnim scenarijem o tretmanu i pripremi za ponovnu upotrebu e-otpada. Danas imamo mnoge svjetske standarde koje je proizveo IEC, a koji se bave ekološkim dizajnom električnih i elektronskih proizvoda. Ovo je vrlo dobra polazna osnova. Novim projektom želimo da osiguramo da će se svi napori u fazi dizajniranja nastaviti kada se radi o završetku životnog veka proizvoda. Da bismo postigli pune efekte kružne ekonomije, trebalo bi da se usredsredimo na uspostavljanje visokokvalitetnih procesa liječenja na kraju života.“

Mnoge članice IEC-a su države u razvoju , na primer Gana, Kenija i Nigerija. Pored toga, IEC je pokrenuo program pridruženih zemalja, koji zemljama nudi oblik učešća u IEC-u bez finansijskog tereta stvarnog članstva, koristeći u potpunosti 100% elektronsko okruženje IEC-a. 84 države učestvuju u IEC-u kroz ovaj specifični program od Burundija do Zimbabvea.

Međutim, vrlo je mali broj tehničkih komiteta kojima su predsjedavajući iz zemalja u razvoju, a doprinosi razvoju standarda tih država često izostaju. Jedan od ciljeva Christophe Garnier-a, kada je postao predsjedavajući IEC TC 111 (2018. godine(, bio je podsticanje i uključivanje zemalja u razvoju.

„Najaktivnije zemlje u našem TC uglavnom su smještene na sjevernoj hemisferi. Želio bih da ohrabrim sve naše članove da proaktivno učestvuju. Svako može da doprinese – moramo dobiti više povratnih informacija i od većeg broja zemalja u razvoju, posebno o pitanjima zaštite životne sredine, jer će njihov doprinos biti presudan kako napredujemo “, rekao je.